(Format: B5; str: 30; koričenje: mehko)
Sura Jā-sīn je dobila naziv po harfovima iz prvog ajeta. Ona se često naziva “srcem Kur’ana” prema jednom dobro poznatom hadisu. Posmatrana kao srce Kur’ana, ova sura igra veoma važnu ulogu u tradicionalnoj islamskoj pobožnosti. Mnogi muslimani redovno uče Jā-sīn u vidu dodatnih vjerničkih nastojanja i to je jedna od rijetkih sura čija dužina premašuje jednu stranicu a da jē ogroman broj muslimana poznaje napamet. Ona se uči onima koji su bolesni, koji su na samrtnoj postelji, koji su tek umrli, kao i na mezarima najmilijih. Jā-sīn također uče mnogi vjernici u lijepim povodima poput zajedničkih iftara i tome slično.
Neki učenjaci tvrde da je ova sura srce Kur’ana jer oslovljava središnja učenja u vezi s Bogom, vjerovjesništvom i ahiretom. U Jā-sīnu se na početku obraća Vjerovjesniku pri čemu se razjašnjava i njegov poziv i priroda Objave (ajeti 1–12), nakon čega slijedi kazivanje o onima koji odbacuju vjerovjesnike (ajeti 13–30) što prelazi u raspravu o proživljenju i njegovom znakovlju u svijetu prirode (ajeti 31–44). Odgovori na različite nevjerničke prigovore i njihove posljedice (ajeti 45–52) potom vode u raspravu o neuporedivim svršecima nevjernika i vjernika (ajeti 53–68), koja se završava još jednim izlaganjem o prirodi Muhammedovog, a.s., vjerovjesništva (ajeti 69–70). Posljednji dio vraća se na raspravu o znacima u stvorenom poretku koji služe da obavijeste ljude o Božijoj stvaralačkoj moći i mogućnosti proživljenja (ajeti 71–81) te se skončava potvrđivanjem Božanske svemoći (ajeti 82–83).
U ovom izdanju korišten je prijevod sure Jā-sīn Besima Korkuta, dok je za Dovu koja se uči nakon Jā-sīna korišten prijevod Nijaza Šukrića.