Ja-Sin

“Volio bih kad bi Jâ-Sin bio u srcu svakog mog sljedbenika.”

(Hadis, Ibni Kesir, Tefsir, V/599).

Potaknuti upravo Muhammedovom, a.s., željom da se sure Ja-Sin, kur’ansko poglavlje izvanrednog sadržaja, nađe što bliže srcu i duši, a time, životu i praksi svakog pripadnika Islamske zajednice u našim krajevima, pristupa se izdavanju ove sure u popularnom, džepnom izdanju.

Pojedini dijelovi Kur’ana makar da je on, kao Uputa, vremenski i prostorno univerzalan, imaju svoju problemsku i tematsku poruku koja je nešto izraženija od ostalih. Takav je slučaj sa Fâtihom (El-Hamd), uvodnom surom Kur’ana, da bi, po širini upotrebe u životu muslimana, odmah došao Jâ-Sin iza nje.

Djelimičan razlog popularnosti Jâ-Sina u muslimanskoj sredini možemo naći i u povodu objave ove sure, sebebi-nuzulâ. Naime, Jâ-Sin je direktna riječ Allahove podrške i otvoren odgovor svima onima koji su se suprotstavili kur’anskom pozivu i uputi ljudima koju je Muhammed, a.s., prenosio i u život provodio. Mnogim nije bilo jasno da takvu misiju može vršiti Muhammed ibn Abdullah, običan čovjek iz naroda, neškolovan i bez slavnih učitelja.

Muhammedu, a.s., i svima onima koji ga slijede sadržaj Jâ-Sina je ogromna moralna podrška na putu daljnjeg rada za islam.

Ma koliko da je ova sura po svom sadržaju sažeta i srazmjerno kratka, ona jasno ocrtava osnove islamskog vjerovanja, kao polazišta i osnova za daljnju duhovnu, moralnu i materijalnu nadgradnju muslimana.

Poruke Jâ-Sina ogledaju se, po našem mišljenju, posebno u sljedećem:

– Jâ-Sîn. Ti čovječe!

Prema mnogim komentatorima Kur’ana, ovaj simboličan početak znači obraćanje čovjeku živa duha i pravih ljudskih osobina, sposobnom da shvati smisao poruke.

– Allah, dž. š., jeste Jedan, Milostiv, Svemoćni i Sveznajući Stvoritelj svega.

– Kur’an mudri, uvijek živa poruka, opomena, uputa i Allahova zakletva, koja ukazuje na njegovu veliku važnost i vrijednost kod Allaha, dž. š., a time i na njegovu izuzetnu korist za ljude.

– Allahovi poslanici, njihova misija, kao potvrda Njegove upute ljudima.

– Ta uputa je Pravi put, čvrst i siguran vodič do Istine kao cilja.

– Vjera u proživljenje, u novi, uznositiji i bolji život, ali i u polaganje računa za svakidašnji, ovosvjetski. Ljudi snose odgovornost za svoja djela i ona će im biti predočena na onom svijetu (ahiretu). Nijekanje i obmane riječima su isključene, jer i udovi ljudskog tijela progovaraju i svjedoče.

– Sigurna nagrada (Džennet) za svako učinjeno dobro, ali i kazna (Džehennem) za grijehe, nezahvalnost, kršenje zakonitosti Allahova poretka u svijetu.

– Pobjeda Istine, koja je Pravi put (tarîki mustekîm) je neminovna nad neistinom i zabludom (dalâl).

– Skreće se pažnja na sve vidljive i nevidljive snage zla i grijeha – šejtana, što je naziv za sve zle i mračne sile. On je stalna opasnost za čovjeka i zajednicu.

– Čovjek se upućuje na svoga stvoritelja Allaha i pokornost samo Njemu. Čovjeku je kroz Uputu i rad po njoj uvijek otvoren put Bogu. Vrata pokajanja su mu uvijek otvorena.

– Potpuna predaja svome Stvoritelju i Njegovoj vjeri znači ujedno i vraćanje zdravoj prirodi, umnoj razboritosti i plemenitom ljudskom životu.

– Dokazi Allahove opstojnosti i svemoći su u prirodi, kosmosu i u samom čovjeku, ali čovjek se zaboravlja, pravi se nevješt, ili potpuno nemaran (gâfil) i indiferentan prema svemu tome, mada mu to dokazuje i njegov zdrav um.

– Poziv ka dobru, ukazivanje i opomena trebaju biti stalne odlike vjernika, jer se time postiže Allahovo zadovoljstvo na stazi dobra (tarîki mustekîm). Prava plaća i nagrada za ovaj rad je samo od Allaha.

– Čovjek se sagledava u tri dimenzije:

a) u svom početku, kad je obična kapljica tečnosti (sperma);

b) u kasnijoj realnosti, tj. fizičkoj i umnoj sposobnosti; zatim starosti, oronulosti i prestanku ovozemaljskog života, te nakon toga;

c) u novoj budućnosti, koja je početak jednog novog, uznositijeg i vječnog života, u čijem oblikovanju je još na ovom svijetu i sam učestvovao.

Zato se čovjeku i skreće pažnja da maksimalno, ali i pravilno, iskoristi date mu mogućnosti i prednosti na ovom svijetu, jer od toga zavisi kakav temeljac udara svojoj bliskoj (ovosvjetskoj) i daljnjoj (ahiretskoj) budućnosti.

– Traži se izgradnja visokomoralne ličnosti svjesne sebe i svog mjesta u nizu Allahovih zakonitosti i datih uputstava (tarîki mustekîm), čiji slijed se nudi čovjeku kao slobodan izbor. Skretanje mimo ove zakonitosti i uputa je dalâl (zabluda), koja izaziva poremećaje u samom čovjeku, društvu pa i prirodi.

– Skreće se pažnja ljudima na potrebu društvene solidarnosti, pomoći u materijalnom i moralnom pogledu. Osuđuju se oni koji to izbjegavaju ili odbijaju.

– Kroz primjer Božijih poslanika, i onih koji im se odazvaše, upozoravaju se svi oni koji žele ići njihovim stopama da će nailaziti na nerazumijevanje sredine, iskušenja, teškoće, prepreke, pa i opasnosti, ali da je na putu, kakav je njihov – a to je ujedno kur’anski put – vrijedno mnogo žrtvovati, jer to je put vječne Istine, sreće i spasa.

Na kraju, vrijedno je napomenuti da je u Jâ-Sinu apostrofirana misija poslanstva, da će je neki prihvaćati a drugi odbijati. To je svevremena pojava. Jâ-Sin je, isto tako, snažno upozorio na Sudnji dan i naglasio njegov smisao pravednosti i konačnog obračuna.

Eto, ovo bi ukratko bila anatomija sure Jâ-Sin koju neki, zbog važnosti poruke, nazivaju i “srcem Kur’ana”. Hadis koji se, ponegdje, u ovom smislu navodi, nije potpuno vjerodostojan.

Muhammedova, a.s., izreka, citirana kao moto, bez sumnje aludira na sadržajnu stranu Jâ-Sina, da se ona posebno nađe u srcu i životu svakog muslimana i muslimanke. Ali u praksi muslimana postoji i ona druga, emotivna strana učenja Jâ-Sina, namijenjenog za dušu umrlom, ili muslimanu na samrti, za postizanje olakšanja i sevaba.

Ovaj običaj raširen je i kod naših muslimana. To je lijep običaj, koji ne smijemo zapostaviti. Trebamo, međutim, nastojati da ga više osmislimo, ukazujući na to da je Kur’an, njegovo učenje i izučavanje, prije svega, namijenjeno živim, kao uputa i smjernica, a uz to i naša duhovna veza i sa našim umrlim, čime im ukazujemo poštovanje i sjećanje na njih.

Ustvari, učenjem Jâ-Sina, te razmišljanjem o sadržaju njegovih ajeta, naši umrli (merhûmi), kojih se sjećamo učenjem Jâ-Sina i poklonom sevaba njihovim dušama, učestvuju time u aktiviranju i oživljavanju kur’anske poruke u nama, pa i kroz to, pored našeg poklona – sevaba, mogu imati Allahovu nagradu, jer su iza sebe ostavili nekog od svojih (sinove, kćeri, unuke, rođake i prijatelje) koji su nastavili da žive u duhu Kur’ani-kerima i da ih se sjećaju i čuvaju lijepu uspomenu na njih.

Upravo svim tim sinovima, kćerima, unucima, braći, sestrama, rođacima i prijateljima muslimanima, namijenjeno je ovo izdanje Ja-Sini-šerifa.

Da bi ga mogli direktno sami učiti, što je i najbolje, i napajati se njegovim divnim sadržajem, donosimo:

a) arapski tekst Jâ-Sina,

b) transkripciju, odnosno latinicom ispisan Jâ-Sin.

Za sve one koji nisu savladali arapsko pismo, ili su na putu da ga nauče, i kao podsticaj da to skoro učine, donijeli smo transkripciju arapskog teksta izraženu našim glasovnim znakovima (slovima), tj. prema izgovoru arapskog originalnog teksta prilikom učenja, a u granicama naših glasovnih mogućnosti.

Ovo smo učinili zbog toga da bismo izbjegli svu komplikovanost dosljedne arapske glasovne transkripcije teksta, za koju bi trebalo “učaču” Jâ-Sina da je nauči isto toliko vremena, koliko i za učenje originalnog arapskog pisma i izgovora, a sve opet pod uvjetom da ima učitelja za to.

Naglašavamo da je transkripcija, tj. pisanje arapskog teksta latinicom, ovako kako smo učinili, samo olakšanje čitaocu koji ne zna arapsko pismo i podsticaj istom da što prije nauči i arapski tekst učiti, jer je to pravilnije učenje. No, ko za to nema mogućnosti, može se zadovoljiti i ovako, tekstom napisanim latinicom.

Ovo je pristupačnije i jednostavnije pisanje Jâ-Sina nego što je bilo kod ranijeg izdanja ove sure, što je izašlo u obradi merhuma hadži Sulejmana Kemure i Ibrahima Imširovića. Pored teškoće zbog transkripcije, u spomenutoj redakciji Jâ-Sina, i prevod je imao nedostataka, jer je dat sa tumačenjima i objašnjenjima unutar zagrada i interlinearno, što je otežavalo čitaocu razumijevanje i osjećanje povezanosti teksta.

Ovim ne tvrdimo da će naš vjernik, osobito onaj koji je manje upućen u nauku Kur’ana, i sa ovim prevodom biti u mogućnosti da u potpunosti, ili dublje, shvati značenje ove sure. No mi mislimo da će mu ovaj prevod, ipak, omogućiti da bar približno jasno shvati i dobije pojam o onome o čemu govori tekst Kur’ana koji on sa poštovanjem i pobožnošću uči i u kojem nalazi, i treba da nađe, mir i zadovoljstvo svoje duše.

Kod obrade ove sure imali smo u vidu sve dosadašnje prevode Kur’ana na naš jezik, posebno prevod rahmetli Besima Korkuta, te neke značajnije tefsire. Koristili smo se i konsultacijama nekih naših islamista, od kojih posebno ističemo profesora Kasim-ef. Dobraču, kojem dugujemo zahvalnost na pregledu teksta prevoda i uputama koje je dao.