Rešad Kadić je jedan od onih bošnjačkih autora koji su u predratnom društvenom poretku smatrani nepodobnim, što im je sužavalo prostor djelovanja i potiskivalo ih na marginu. Ipak, snaga Rešadove pisane riječi i njezina toplina same su krčile put afirmaciji njegovog književnog stvaralaštva, koje je osobeno i, u vremenu u kojem je nastajalo, bilo skoro usamljeno. Naime, njegova djela prožeta su duhom islama a njihova radnja smještena je u muslimanski kulturni ambijent, što je bio dovoljan razlog da budu zaobiđena.
Komplet njegovih izabranih djela čine četiri sveska. U prvom svesku (283 str.), uz osvrt na njega i njegovo prozno i poetsko stvaralaštvo iz pera dr. Džemaludina Latića, dat je roman Bašeskijin posljednji zapis; drugi svezak čini roman Hadži Lojo (348 str.); treći svezak sastoji se od dviju dužih pripovijesti (ili kraćih romana): llhamijin put u smrt i Paša Latas i sedam kraćih, dok se u četvrtom svesku nalaze Kadićevi poetski spjevovi: Mevlud, Život i smrt hazreti Fatime, Gazi Husrev-beg i Žuri Mirza na pouku.