Islamozofski eseji: ka kritici muslimanskog uma

Islamozofski eseji: ka kritici muslimanskog uma

Djelo “Islamozofski eseji: ka kritici muslimanskog uma” sačinjavaju ranije objavljeni osvrti Orhana Bajraktarevića. U njima se tretira mišljenje Ahmeda Smajlovića, Ibrahima Hodžića, Georgesa Corma,…

PRISTUP: ŠUTNJA I GOVOR

Da li je moguće da savremeni čovjek iako najobrazovaniji u povijesti svijeta do danas toliko malo poznaje sebe sama i toliko malo je upućen na bilo koga drugog ili bilo šta drugo osim sebe samog pa čak ako je na takav način i sam njegov opstanak doveden u pitanje?
Jeste, moguće je!
Jedna od najistaknutijih knjiga modernog muslimanskog svijeta nosi naslov Obnova vjerske misli u islamu. Šta su opet Džabirijeva Kritika arapskog uma ili Arkunova Kritika islamskog uma? Otkuda Fazlurahmanova knjiga Duh islama ili Đozina Islam u vremenu? Šta predstavlja Afganijeva Kritika materijalizma a šta Smajlovićeva Filozofija orijentalizma? Vlastito kao opšte i obratno. Opšte kao vlastito. I jedno i drugo. Vrijeme preispitivanja i vrijeme prevrednovanja svih vrijednosti. Jer, načinom života, etikom i položajem današnjeg čovjeka u svijetu niko više nije zadovoljan. Ni čovjek ni Bog, rekao bi Ikbal u Pritužbi Bogu.
Stoga, odgovor na pitanje koje se pojavljuje unutar društvenog, kulturnog i političkog života modernog doba – odakle i čemu aktuelnost islama i muslimana danas – glasi: islama i muslimana radi.
Svako pitanje islama pripada prije svega islamu i muslimanima, njima samima. Muhammed, a.s., često se obraćao Bogu riječima: Bože, pokaži mi stvari onakvima kakve one uistinu jesu. Meni ali i drugima. Sama priroda mišljenja i vjerovanja podrazumijeva strogoću, slobodu, općost, pojedinačnost. Stoga, dijalog u Dervišu i smrti, da se pozovemo na Selimovića, koji postavlja i pitanje i odgovor kao neupitnu konstataciju i tvrdnju da “teško će se dogovoriti dva čovjeka koja različito misle”, a odmah potom “lako će se dogovoriti dva čovjeka koja misle”, iskazuje svu kompleksnost i dramatičnost stvarnog života savremenog čovjeka, čovjeka zarobljenog ali i otvorenog uma, čovjeka koji pleše na žici iznad ambisa, egzistira na samom rubu života i smrti, na oštrici noža. Samo onaj koji nož poteže Isaka/Ismaila dobija, govorio je Kjerkegor. Rat, patnja, strah, nesigurnost, strepnja, egzodus, egzil s jedne strane a sa druge humanizam i vjera u Boga vraćaju nas na Činiti i biti od Prohića, na Berđajeva i Jaspersa, na Nedžiba Mahfuza prvog Arapa nobelovca i Dane Taha Huseina.
Je li moguće da su filozofija, religija, islam i sva ona velika umjetnička, književna, naučna, literarna i poetska djela kroz povijest iz njih izvedena – iako odgovaraju na granična pitanja ljudskog opstanka u svijetu – u toj mjeri ignorisana i nepoznata savremenom čovjeku?
Jeste, moguće je.

Kada se negdje u katakombama Španije nakon povlačenja Arapa i islamske kulture i civilizacije, u Braći Karamazovima od Dostojevskog, Velikom inkvizitoru pojavljuje sam Isus, on mu odgovara: “Što si sad došao da nam smetaš? Mi ćemo ubijediti ljude da će biti sretni i slobodni tek tada kada se odreknu slobode! Sloboda, slobodan um i nauka dovest će ih pred nerazrješive tajne i sami će sebe uništiti!”
Autentičnu misao i čin u bilo kojoj sferi današnjeg života moderni čovjek, paradoksalno, skoro da apriori odbacuje i progoni. Uvijek već unaprijed on je podvrgnut institucijama, državnim ili crkvenim, inim, koje mu oduzimaju vlastitost, neovisnost, primordijalnu slobodu, bitnu kulturu i dostojanstvo, neposredovanu vjeru u Boga, ljubav i prijateljstvo. Svoju vlastitost brani na najgori mogući način, apsolutnim egoizmom. Posjedovanjem umjesto bivstvovanjem. Umjesto da bude, on ima. Imati ili biti, pisao je From.
Utoliko eho kur’anskih riječi još jače odjekuje svemirom: Bogu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, lillahi ma fis-semavati ve ma fil-erd.
Svaka autentična misao i vjera uvijek nas vraćaju na vlastita utemeljenja, na jastvo, na sopstvo, moje Ja. A to je put ka drugom u njegovoj drugosti. I sve što sam ja i sve što je moje nikad nije samo moje. To jest u isto vrijeme, čak i prije i onog Drugog.
Današnje odsustvo bilo kakvog principa višeg reda u svijetu, Boga, Duha, Apsoluta, Ideje, Istine, opća materijalizacija života, odsustvo centra i djelatnog kriterija “s one strane” svijeta , izostanak bitne intelektualnosti i racionalnosti, odsustvo neizrecive vjere u Boga, omamljenost modernog čovjeka koji teži uništenju i samouništenju, ukazuju na nužnost korjenite promjene i reforme modernog mentalitata i novo, doktrinarno i povijesno-realno, budućnosno reutemeljenje savremenog čovjeka jer, u pitanju je sam ljudski opstanak. Tekstovi koji slijede, autori i djela, pitanja i problemi, imena, pojmovi, analize, ispovijesti i spoznaje koje su pred nama, prelomljeni kroz prizmu kritičke misli i jedne kritike i samokritike uma modernog doba upućuju na taj zaokret, na taj opasan ali i spasonosan put i putovanje. Tamo gdje je opasno tamo je i ono spasonosno, govorio je Helderlin.
Da li je moguće da danas (o) islamu i muslimanima svih naroda i svih nacija pa i balkanskih Bošnjaka svi drugi govore prije i više od samih muslimana?
Jeste, moguće je.