Hutbe

O  hutbi kao vjerskoj dužnosti, njenim vrstama, sastavnim dijelovima, o svojstvima koje hatib treba imati, u nas je pisa­no u nekoliko navrata. Rahmetli hadži Mehmed Džemaludin- ef. Čauševič je u Kalendaru Narodna uzdanica za godinu 1935. objavio članak Jedno kratko objašnjenje o hutbama. U članku se govori o govorništvu, koje su Arapi njegovali još u predislamsko doba. Posebno su pazili da govor u svečanim prilikama bude izrečen biranim riječima. Kao primjer naveo je govore Ebu Taliba i Vereke, sina Nevfelova, koje su izgo­vorili prilikom vjenčanja Muhameda i Hatidže (petnaest go­dina prije početka Poslanstva). Naveo je i hutbu /govor/ što ju je Muhammed, a.s., održao u mjestu Kuba, na putu za Me­dinu. To je bila ujedno i prva džuma koju je Muhammed, a.s., klanjao. U članku je istaknuto da hutba treba biti na jezi­ku džemata koji sluša učenje /izgovaranje/ hutbe. Donio je i primjer hutbe kakva bi trebala biti.

Prof. Mustafa Ajanović napisao je članak Iskrena riječ o hutbi /El-Hidaje, god. III, br. 10-11/. U članku se detaljno govori o hutbi, kakva bi trebala biti, kakve se hutbe u nas uče (godina 1939.), potreba prevođenja hutbi na bosanski je­zik, potreba izobražanja hatiba. Uporedio je Pravilnik o Gazi Husrev-begovoj medresi iz 1925. godjne i Uredbu o Gazi Husrev-begovoj medresi iz 1939. godine i ustanovio da je više dato prostora imametu, hatabetu i vazu u Pravilniku ne­goli u Uredbi. Smatra to velikim propustom. Ističe vrijednost Handžićeva članka o hutbi i predlaže da se u novoj Uredbi o medresi uvede pripravljanje hatiba u mnogo većem obimu nego je to sad. Iako nije “stručnjak” za ova pitanja, iznio je svoj stav i najiskrenije mišljenje.

Od tridesetih godina XX stoljeća pojedini hatibi počeli su prevoditi hutbe na bosanski jezik (U Sarajevu je to prvi počeo raditi hadži Mehmed-ef. Potogija, muderis i vaiz. Kada je izašla naredba da se hutbe moraju prevoditi, pojedi­ni hatibi su ih počeli i objavljivati. Npr. Ahmed-ef. Mulalić objavio je u Glasniku VIS-a preko 20 hutbi kao i hadži-hafiz ef. Hadžimulić. Navodimo samo ovu dvojicu, dok ih je više objavilo jednu do deset hutbi uglavnom u Glasniku VIS-a.

Do sada smo imali objavljene dvije knjige hutbi, jednu od hafiza Muhamed-ef. Pandže, a drugu od prof. dr. Jusufa Ramića. Pandža je tokom 1942. i 1943. godine objavio 24 hutbe, u Glasniku IVZ, a Uredništvo Glasnika poslije ih izdalo u posebnoj knjizi, a kao šesti svezak Biblioteke Gla­snika Islamske vjerske zajednice (Sarajevo, 1943., strana 76). Prof. dr Jusuf Ramić priredio je Izbor Poslanikovih hut­bi. Izbor sadrži slijedeća poglavlja: Uvod, Motivi i teme Poslanikovih hutbi, Osnovne karakteristike Poslanikovih hutbi, Rječitost Božijeg Poslanika te 31 Alejhiselamovu hutbu, i to arapski tekst, prijevod i uvodnu bilješku priređivača/ prevodioca/.

Godine 1979. Starješinstvo Islamske zajednice za SR Bo­snu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju izdalo je Izbor hutbi i vazova u izboru i recenziji Bilala Hasanovića. Knjiga ima 542 strane. U osvrtu na ovaj Izbor objavljenom u Glasniku VIS-a (1980., br. 2) navedeni su neki propusti i greške, koje su se dogodile prilikom štampanja i priređivanja ovog Izbora (uvršavanju nekih članaka, a koji nisu ni hutba ni vaz. Izostavljanje imena nekih autora, nenavođenje kod pojedinih ajeta iz kojeg su sureta, skraćivanje tekstova i si.).

Hadži hafiz Ismet-ef. Spahić, jedan od vrlo dobrih hatiba, uz to odličan vaiz, neke od svojih hutbi, održanih u Gazi Husrev-begovoj džamiji, svojevremeno je odštampao u Prepo­rodu, gdje su od čitalaca vrlo dobro primljeni. Sada se odlučio da izda i cijelu knjigu svojih hutbi. Knjiga sadrži uvodni tekst o hutbi i četrdeset hutbi. Pisane su lijepim i la- gahnim stilom, razumljivim jednako i intelektualcu i onome ko nema viših škola. Odlikuju se time što nisu preduge, nisu “natrpane” ajetima i hadisima, nego su i u tom pogledu umjerene. Odlika im je što su sve aktuelne.

Nadati se je da će nas autor popeškešiti sa još kojih petna­estak hutbi, da imamo za svaki petak u godini kao i za oda­brane dane.