Dante i islam

Dante i islam

Muslimanska eshatologija u Božanstvenoj komediji
sa Historijom i kritikom jedne polemike

Utjecaj mnogih muslimanskih izvora na autora Božanstvene komedije sada je već dobro utvrđen. No, danas, uznemireni fundamentalističkim nasiljem, težimo da zaboravimo duboke veze između islamske i zapadne kulture. Godine 1919. Miguel Asín Palacios objavio je knjigu La escatología musulmana en “la Divina Comedia”, djelo koje je odmah izazvalo veliki interes javnosti.

U Italiji je posebno polemika između pristaša takvog istraživanja i branitelja Danteove originalnosti. Bili smo na pragu proslave šeststote obljetnice od smrti “najitalijanskijeg” pjesnika, a na islamski svijet se radije gledalo s visina u jednoj klimi kolonijalnih “civilizirajućih” ambicija: pa kako se onda moglo pomisliti da je italijanski genij mogao biti dužnik tradicijama “neevropskih” poderanaca?

Sjećam se da smo krajem osamdesetih godina u Bolonji organizirali seriju seminara o “bunovnim” tumačima Dantea, i kada je o tome izašla knjiga Deformirana ideja, koju je uredila Maria Pia Pozzati, razni autori su se bavili Gabrielom Rosettijem, Arouxom, Vallijem, Guénonom i čak dobrim Pascolijem, grupiranim u jednu zajednicu pretjeranih, paranoičnih ili ekstravagantnih tumača božanstvenog pjesnika. I diskutiralo se da li među njih staviti i Asína Palaciosa. Ali odlučilo se da se tako ne postupi, jer su do tada mnoge uzastopne studije utvrdile da je Asín Palacios, možda, ponekad pretjerivao, ali nije obmanjivao.

I treba reći da Asín Palacios nije znao da je Libro della Scala, koja je otkrivena četrdesetih godina prošlog stoljeća, prevedena s arapskog na kastiljanski, a potom na latinski i starofrancuski. Da li je Dante mogao poznavati ovu priču o Poslanikovom zagrobnom putovanju?

Sada je čvrsto ustanovljeno da je Dante bio pod utjecajem mnogih muslimanskih izvora. Problem nije u tome da li im je direktno pristupio, već kako su do njega mogli doći. Moglo bi se početi s mnogim srednjovjekovnim vizijama u kojima se govori o kraljevstvima zagrobnog svijeta. To su “Život svetog Macarija”, “Putovanje tri monaha do Zemaljskog raja”, “Tugdalova vizija”, pa sve do legende o “Bunaru svetog Patrika”; zapadni izvori, naravno, ali i njih je Asín Palacios poredio s islamskim tradicijama, pokazujući također da su i u tim slučajevima zapadni vizionari naučili nešto od vizionara s druge obale Mediterana.

Na stotinama stranica knjige Dante i islam autor identificira zapanjujuće analogije između Danteovog teksta i različitih tekstova islamske tradicije, naročito različitih verzija Muhammedovog Noćnog putovanja u pakao i raj. Da li još uvijek ima smisla čitati ovu knjigu (Dante i islam) nakon što su mnoge naredne studije pokazale da je u pravu? Ima, jer je napisana interesantnim stilom i sadrži mnoštvo poređenja između Dantea i njegovih arapskih “prethodnika”.

Umberto Eco

U Muslimanskoj eshatologiji u “Božanstvenoj komediji” (Dante i islam) Asín Palacios nigdje nije izrazio sumnju u pjesničku vrijednost, kulturni značaj i kršćansku vjerodostojnost Danteova djela. Naprotiv, navodeći dokaze Danteove ovisnosti o islamskoj tradiciji i djelima muslimanskih mislilaca i mistika, naglašeno je isključivao mogućnost da se ta ovisnost razumijeva kao ograničenje pjesničke autentičnosti i nedostatak u kršćanskoj vjeri najvećeg pjesnika evropskog kršćanskog srednjovjekovlja.

Držao je neopravdanom generalizacijom i nedosljednošću prihvatanje antičkih i odbijanje muslimanskih utjecaja na pisca Božanstvene komedije, ali je podsjećao na objektivne uvjetovanosti i razloge Danteovog skrivanja duga islamu i svojim tumačenjem nastojao ublažiti zazor koji kod muslimana izazivaju predstavljanja poslanika Muhammeda i hazreti Alije u Božanstvenoj komediji.

Pritom je kao jasan i smion izraz Danteova poštovanja prema islamu interpretirao njegovo smještanje u limb Ibn Sinaa, Ibn Rušda i Salahudina Ejubije sa najzaslužnijim ličnostima antičkog svijeta. Jer, za razliku od istaknutih antičkih pjesnika i mislilaca, koje je Dante mogao poštedjeti stroge paklene kazne predviđene za sve nekršćane, opravdavajući njihovu pošteđenost time što su živjeli prije Isusa, pa im nije bila dostupna kršćanska nauka spasenja, s trojicom muslimana nije bio takav slučaj, jer su živjeli nakon Isusa.

Hilmo Neimarlija