Banjalučki boj iz 1737. godine

Knjiga “Banjalučki boj iz 1737. godine – uzroci i posljedice” naslov je u bogatoj i prepoznatljivoj El-Kalemovoj biblioteci “Kulturna baština” i uz Muvekkitovu “Povijest Bosne” i Pečevijinu “Historiju” na neki način predstavlja zaštitni znak ove biblioteke. Pelidija ovu značajnu bitku koja, kako sam kaže, spada u one događaje koji “podsjećaju na kamene međaše koji obilježavaju pojedine periode u povijesti određene ličnosti, naroda, države, ili svega toga zajedno”, smješta u konkretan historijski kontekst i u širokom zahvatu govori o događajima koji su prethodili ovoj bici, o samom toku i ishodu bitke, te o njezinim dalekosežnim posljedicama. “Pokušao sam”, kaže autor, “dati odgovor na mnoga ranije postavljena pitanja: zašto, i pored više pokušaja, niko nije uspio razbiti teritorijalnu kompaktnost Bosne i Hercegovine, te kako su i pored svih iskušenja i poteškoća Bošnjaci kao narod opstali na ovim prostorima koje smatraju jedinom svojom domovinom”. Naime, u bici pod Banjalukom (1737.) učestvovali su samo stanovnici Bosanskog ejaleta, s izuzetkom turskog namjesnika Ali-paše Hekim-oglua. U tom sudbonosnom vremenu bili su prepušteni sami sebi. Zašto su se tako grčevito borili i kako su, bez ičije pomoći, uspjeli nanijeti težak poraz austrijskoj vojsci? “Savremenici tih dešavanja”, kaže autor, “bili su svjesni da će u slučaju neuspjeha doživjeti sudbinu muslimana na teritorijama koje su Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirom (1718.) ostale u sastavu austrijske i mletačke države. Oni su ostali ne samo bez svojih posjeda, nego su bili prisiljeni da gube dotadašnji narodnosni i konfesionalni identite.”