Mjera do koje je El-Faruki bio proizvod i most dvaju svjetova izražena je u idejama i jeziku koje je koristio u svome pisanju i govoru bilo nemuslimanima, zapadnjačkom slušateljstvu ili svojoj braći i sestrama u islamu. To je posebno vidljivo u Tawḥīdu (Tevhid), koji je pisan kao “Muslim Training Manual” (Priručnik za obuku muslimana). Ovdje, uprkos publici kojoj je namijenjeno djelo, El-Farukijevo predstavljanje islama kombinira islamsko vjerovanje i vrijednosti sa zapadnjačkim filozofskim/religijskim pitanjima i jezikom. Neko to jednostavno može pripisati utjecaju njegovog zapadnjačkog obrazovanja i života na Zapadu. Međutim, možda je ispravnije to pripisati njegovoj želji da islam predstavi kao jedini pravi odgovor na moderna pitanja kojima, po njegovome mišljenju, zapadnjačka kultura nije uspjela na adekvatan način pristupiti. Ovaj pristup zadovoljava dvostruku potrebu: nudi modernu interpretaciju Islama, a uzima u obzir zapadnjačku kulturnu tradiciju, koja sve više prožima obrazovanje i život muslimana. Tako je, npr., islam predstavljen kao vjera prirode, istinskog humanizma, etike i društva.
Tawḥīd: its implications for thought and life, prevedena je na brojne svjetske jezike i smatra se jednom od najobuhvatnijih filozofskih analiza centralne ideje islama.