Sociogledi: eseji o bosanskoj zbilji

Sociogledi: eseji o bosanskoj zbilji

Sociologiju manje upućeni definiraju kao nauku o društvu, što nije netačno, ali je potpuno nedostatno ako je izostavljeno ono “i društvenosti”. Metaforički kazano, samo opisivati društvo je kao gledati sliku mora na nekom zidu, a analizirati društvo je biti na stvarnom moru, premjeravati njegove širine i dubine, mirnoće i hirove, analizirati sastav živog i neživog u njemu i interakciju toga dvoga itd., a niti jednog momenta ne gubeći iz vida obalu. Upravo u Socioogledima, autorskom tekstu Selmana Selhanovića, imamo gotovo školski primjer posmatranja društva i društvenosti, u gabaritima, kako sam navodi, “bosanske zbilje”. Autor to čini nekad na nivou nužne uopćenosti, nekad kontekstualno, nekad epidermalno, ali u konačnici, dubinski i s mnogo aspekata koji su isprepleteni kao olimpijski krugovi – svaki je za sebe, ali su povezani u jednu cjelinu koja vrlo artikulirano predstavlja sliku te cjeline.

Selhanović je načinio zanimljivu strukturu elaboracije bosanskohercegovačke zbilje. Ta struktura podsjeća na kaleidoskop s jedne strane, gdje se rasuti kolorit slaže u čudne, ali pravilne oblike, a s druge strane kao vitraž koji ima i unutrašnju i izvanjsku perspektivu, ali unutrašnjost koju on opasava jeste prava suština. S treće pak strane, asocijacija nas može odvesti i do klepsidre –uopćenost se spušta ka pojedinačnom, a kad je obrnete, pojedinačnost se izdiže do uopćenosti.

Kao što rekoh, ovaj tekst je koloplet konkretnosti i sličnosti u raznolikosti, tematskom rasteru portretiranja “pojedinačnih društvenih stanjaˮ u cjelovit i zaokružen kolaž društvene zbilje, u ovom slučaju bosanskohercegovačke. Već sami naslovi i podnaslovi knjige zorno i jasno govore da se Selhanović bosanskohercegovačkom stvarnošću bavi posmatranjem i iz tzv. ptičije i tzv. žablje perspektive, znajući da se cjelina ne može spoznati bez uvida u detalj, a da detalj sam po sebi ne znači ništa bez koherentne cjeline.

Moguće je da će poneki čitalac zaključiti da je prilično širok opseg tematiziranja u ovom esejističkom tekstu. Dakako, to se može samo učiniti, jer iole ozbiljniji pristup iščitavanju vodi nas ka jednostavnoj činjenici – društvena zbilja nije jednosmjerna ulica, nije mirna luka usidrenih plovila koja se samo lagano njišu i ogledaju na mirnoj površini vode. Intelektualna potentnost i jeste u što širem posmatranju stvarnosti i što širem asocijativnom polju o i u toj stvarnosti. Da je drugačije, zar bismo postavljali pitanja i tražili odgovore na njih, zar bismo se trudili da razumijevamo umjesto da samo nijemo posmatramo i zar bi radije spavali kako bismo kroz život hodili zaogrnuti plaštom oportunizma ponavljajući kako ništa nismo ni čuli ni vidjeli jer, eto, spavali smo?!

Selhanović očito ne posmatra samo svijet oko sebe već ga i – misli. Postavlja se kao subjekt u promatranju objektivne stvarnosti jer ne pristaje biti objekt manipulacije te iste stvarnosti. Jasno razlikuje kategorije jesam i biti. Zapravo, ponaša se kao onaj iz mudrosti šejha Sadija Širazija: “Iako šutnja, po sudu mudraca, znači uljudnost, kad je potrebno, potrudi se da govoriš” jer “dvije stvari su nerazumne: šutjeti kada treba govoriti, govoriti kad treba šutjeti.”

U opisivanju bosanskohercegovačke zbilje, bar onih njenih aspekata kojima se bavi i o kojima promišlja Selhanović koristi precizan kategorijalni i vrlo jasan pojmovni aparat. To je bitno najmanje iz dva razloga: prvo, nastoji da sve naziva pravim imenom, i drugo, ne ostavlja prostora za manipulaciju i eventualno nedobronamjernu kontekstualizaciju o onome o čemu govori. To nipošto ne znači da nije otvoren za dijalog, kritiku i samokritiku. U samom stilu pisanja već se odaje kao osoba sklona i dobronamjernosti i dijalogu.

Uz sve čime se u ovom ogledanju bavio, Selhanović lucidno, a nenametljivo, ističe dvije kategorije: znanje/neznanje i predrasude. Razumljivo, jer zna da su mudri davno rekli da je neznanje majka svih predrasuda, a genijalni Albert Ajnštajn je u vezi s tim primijetio da je lakše razbiti atom nego predrasudu. Zato je važno ovo štivo. Detabuizira tabue, demitologizira mitove, demistificira nametnute ezoterije, demaskira laž, a činjenice o ovdašnjoj zbilji izdiže na tron objektivnog i posmatranja i tumačenja. Baš kako se od intelektualca i očekuje, da svijet oko sebe ne posmatra samo statički i frazeološki ga samo opisuje, već sugerira da svijet treba mijenjati i kako bi ga najljudskije trebalo mijenjati.

Ova knjiga Selmana Selhanovića nedvojbeno će koristiti širokoj čitalačkoj publici za bolje razumijevanje ovdašnje (i ne samo ovdašnje) stvarnosti i itekako će doprinijeti uljudbi neuljuđenih i još većem oplemenjavanju već plemenitih.

Mirsad D. Abazović, prof. emeritus