Tama i svitanja

Vrijeme smrti Mirsad Malićbegović: “Tama i svitanja”, dokumentaristička proza, NIŠP “Borac”, Travnik, 1997. Iako poezija kaže više i sa manje riječi nego proza, kao što je rekao Volter, sve plodniji zenički književnik Mirsad Maličbegović se nakon četiri zbirke pjesama predstavlja i sa drugom knjigom proze. Riječ je o romanu “Tama i svitanja”, svojevrsnoj dokumentarističkoj prozi koju je, kako autor kaže na početku knjige, napisao život, a autor je zahvaljujući akterima tragičnih zbivanja i svesrdnoj pomoći prijatelja imao sreću da to zabilježi i zaodjene u literarnu formu, ostavljajući tako čitaoca u dilemi da li pisac može da opiše ono što niko razuman ne može ni zamisliti da se moglo dogoditi!

Upravo u tom literarnom oblikovanju života u Foči 1992. godine i o sudbini Bošnjaka okruženih doskorašnjim krvoločnim komšijama, potomcima četničkih koljača pola vijeka ranije, u svojoj nadahnutoj recenziji napisao je književnik Radovan Marušić iz Zenice ističući karakteristike teksta koji se čita bez napora, uz maksimalnu kon¬centraciju svih čula, jer je svaka rečenica pitka,

svaka misao jasna, dijalozi aktera su nabijeni, a njihovi odnosi izdiferencirani, što je karakteristika svake ozbiljne i kvalitetne proze.
Takva je i najnovija knjiga Mirsada Malićbe- govića “Tama i svitanja”, kojom je naša književnost dobila i još jedan autentičan dokumenat o vremenu kada je smrt bila bliža od košulje, a život drugih bezvrijedan za zločince odrasle uz gusle i pjesme o tobožnjoj vjekovnoj ugroženosti, čojstvu i junaštvu u ubijanju nenaoružanih civila naročito žena, djece i staraca koji se ne mogu braniti. Nažalost, večina ovih zločinaca još uvijek su živi i mirni pred svojom savješću, kao da su činili neka dobra djela, iako su samo nastavljali zlodjela svojih predaka. Sve je to opisano u poglavljima sa simboličnim naslovima: Jabuka, Napad, Krvavi Bajram, Kazamat smrti, Kroz buspuće, Metodologija zla, Strah i Depresivac…
I u svojoj prethodnoj knjizi “Rane duše moje”, (izdatoj 1994.) za koju je recenziju napisao književnik Muhamed Kondžić, autor je govorio o borbi bošnjačkog naroda u desetom genocidu i o njegovim šehidima, dakle o ratnoj tematici i stradanju nevinog naroda od zločinaca.

Malićbegović je prvu zbirku “Tihi odlazak” objavio 1960. godine, kao učenik Učiteljske škole u Travniku. Potom slijedi saradnja u raznim listovima i časopisima, a 1970. godine u Tuzli objavljuje zajedničku zbirku sa Nijazom Alispahićem “Vatre pjesmom stišane”, sa naslovnom stranom akademskog slikara Mevludina Ekmečića. Naredne 1971. godine također u izdanju “Univerzala”, u Tuzli mu izlazi zbirka pjesama “Noči će izluđ- jeti”, a naslovnu stranu mu je uradio Ismet Muje- zinović, dok je 1982. godine objavio zbirku “Voljeću vas pjesmom”, radeći vrijedno u prosvjeti, baveći se i novinarstvom i objavljujući pjesme i druge priloge u “Oslobođenju”, zagrebačkom “Telegramu”, Radio-Sarajevu. (Ovaj prikaz objavljen je na Kulturnoj stranici u “OSLOBOĐENJU” od 4.11. 1997. godine).