Tama i svitanja

Vrijeme smrti Mirsad Malićbegović: “Tama i svitanja”, dokumentaristička proza, NIŠP “Borac”, Travnik, 1997. Iako poezija kaže više i sa manje riječi nego proza, kao što je rekao Volter, sve plodniji zenički književnik Mirsad Malićbegović se nakon četiri zbirke pjesama predstavlja i sa drugom knjigom proze. Riječ je o romanu “Tama i svitanja”, svojevrsnoj dokumentarističkoj prozi koju je, kako autor kaže na početku knjige, napisao život, a autor je zahvaljujući akterima tragičnih zbivanja i svesrdnoj pomoći prijatelja imao sreću da to zabilježi i zaodjene u literarnu formu, ostavljajući tako čitaoca u dilemi da li pisac može da opiše ono što niko razuman ne može ni zamisliti da se moglo dogoditi!

Upravo u tom literarnom oblikovanju života u Foči 1992. godine i o sudbini Bošnjaka okruženih doskorašnjim krvoločnim komšijama, potomcima četničkih koljača pola vijeka ranije, u svojoj nadahnutoj recenziji napisao je književnik Radovan Marušić iz Zenice ističući karakteristike teksta koji se čita bez napora, uz maksimalnu koncentraciju svih čula, jer je svaka rečenica pitka,

svaka misao jasna, dijalozi aktera su nabijeni, a njihovi odnosi izdiferencirani, što je karakteristika svake ozbiljne i kvalitetne proze.
Takva je i najnovija knjiga Mirsada Malićbegovića “Tama i svitanja”, kojom je naša književnost dobila i još jedan autentičan dokumenat o vremenu kada je smrt bila bliža od košulje, a život drugih bezvrijedan za zločince odrasle uz gusle i pjesme o tobožnjoj vjekovnoj ugroženosti, čojstvu i junaštvu u ubijanju nenaoružanih civila naročito žena, djece i staraca koji se ne mogu braniti. Nažalost, većina ovih zločinaca još uvijek su živi i mirni pred svojom savješću, kao da su činili neka dobra djela, iako su samo nastavljali zlodjela svojih predaka. Sve je to opisano u poglavljima sa simboličnim naslovima: Jabuka, Napad, Krvavi Bajram, Kazamat smrti, Kroz buspuće, Metodologija zla, Strah i Depresivac…
I u svojoj prethodnoj knjizi “Rane duše moje”, (izdatoj 1994.) za koju je recenziju napisao književnik Muhamed Kondžić, autor je govorio o borbi bošnjačkog naroda u desetom genocidu i o njegovim šehidima, dakle o ratnoj tematici i stradanju nevinog naroda od zločinaca.

Malićbegović je prvu zbirku “Tihi odlazak” objavio 1960. godine, kao učenik Učiteljske škole u Travniku. Potom slijedi saradnja u raznim listovima i časopisima, a 1970. godine u Tuzli objavljuje zajedničku zbirku sa Nijazom Alispahićem “Vatre pjesmom stišane”, sa naslovnom stranom akademskog slikara Mevludina Ekmečića. Naredne 1971. godine također u izdanju “Univerzala”, u Tuzli mu izlazi zbirka pjesama “Noći će izludjeti”, a naslovnu stranu mu je uradio Ismet Mujezinović, dok je 1982. godine objavio zbirku “Voljeću vas pjesmom”, radeći vrijedno u prosvjeti, baveći se i novinarstvom i objavljujući pjesme i druge priloge u “Oslobođenju”, zagrebačkom “Telegramu”, Radio-Sarajevu. (Ovaj prikaz objavljen je na Kulturnoj stranici u “OSLOBOĐENJU” od 4.11. 1997. godine).