Obzorja islamske duhovnosti

Knjiga Muhameda Mrahorovića “Obzorja islamske duhovnosti” u izdanju Izdavačkog centra El-Kalem objedinjava studije, eseje i oglede iz islama, islamskih znanosti i kulture, većinom objavljivane tokom dva desetljeća unazad u renomiranim časopisima, revijama i listovima u BiH i izvan nje. Knjiga sadrži predgovor od istog autora, rezime na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku te opsežno navedenu literaturu kao prilog svakom eseju.

Mrahorović kroz ovo djelo ustanovljuje opću dekadencu savremenog muslimanskog svijeta i traga za njenim uzrocima. Kriza, kao temeljni pojam muslimanskog svijeta današnjice, ponajviše se ispoljava u sferi kulture, u sferi univerzalnog morala i, konačno, to je kriza savremene islamske misli.

Autor djela prati unutarnji i vanjski smisao visokih vjerskoakaidskih i društveno-kulturoloških pojmova i simbola arapsko-islamskog i bošnjačko-islamskog mišljenja:

Kitab/Božija knjiga/Kur’an; Hadis/verbalna tradicija/Muhammeda, a.s.;

• Tefsir/interpretacija i tumačenje Kur’ana/kao svojevrsna hermeneutika Kur’ana;
• Kelima/Logos/;
• Pero/El-Kalem/;
• Ploča pomno čuvana/Levhi mahfuz/;
• Univerzalni čovjek/El-Insan el-Kamil/;
• Univerzalna duša/En-Nefs el-Kullijja/ i njena tri stadija: uznemirena duša (levvama), zločesta duša (emmare bi-s-su’i) i smirena duša (mutme’inna);
• O Danu proživljenja/El-Gašije;
• Tevhid/strogi monoteizam;
• Kolonijalizam i dekolonijalizam islamskih država i moderni neokolonijalizam;
• Džuma/drukčije tumačenje i primjena;
• Mezhebi/tradicionalne šeri‘atsko-pravne škole/ itd.

Mrahorović uspijeva da tradicionalni oblik vjerskog predavanja, tj. vaza iz džamije, sa ćursa i minbera, postavi na javnu tribinu, za univerzitetsku katedru. Na taj način taj govor i taj jezik, podignut na nivo općeprepoznatljivog društveno-humanističkog pojmovlja, zadobija najširi vjersko-teološki, kulturni i nacionalni značaj.

Teologija, zasnovana na raciju, na način pozitivnih znanosti novovjekovna, u čijem centru stoji pojam logosa, ne posjeduje uosobljen predmet vlastitog istraživanja niti ga vlastitim angažmanom zadobija, što je lišava samoga statusa znanosti. U tom smislu, teologija prerasta u antropologiju i iznevjerava sam pojam Boga.

Istovremeno, znanje i spoznaja Boga utemeljno na Objavi-objavi kao iskustvu teksta objavljene Knjige/Kur’ana – ne iskazuje se kao teologija, nego kao hermeneutika Objave. Na taj način pojam teologije ostaje izvan islama i, legitimno ili ne, egzistira u kršćanskom očovječenju Boga, ili kod jevreja. Bitno islamsko mišljenje isključuje svaki pojam teologije.

Pa ipak, islam našeg doba, obilježen metafizikom kao tehničko-tehnološkim racionalitetom Zapada, poprimio je sve forme i teologije i ideologije u punom značenju tih riječi. Fundamentalne kategorije islamskog vjerovanja i mišljenja – zekat, post, namaz, džuma-namaz, Sunnet, hadis, idžma, šura, idžtihad, hilafet – ili su iznuđeno statične i zamrznute, ili pak nepripravljeno stavljene u kretanje, te kao takve trpe destruktivna pretumačenja, samopromjene i transformacije po drugom, a ne po sebi.

Usvajajući ekstremne društveno-povijesne modele i znanstveno-umjetničke figure zapadnjačke, evro-američke kulture i civilizacije, kroz raznolike forme sekularizma, liberalizma, nacionalizma, fundamentalizma, scijentizma, pragmatizma, orijentalizma, okcidentalizma i drugih izama, savremeni islamski svijet prikriva vlastitu materijalnu i duhovnu inferiornost. Utoliko se on, kao takav, bez cjelovitosti vlastitog identiteta, na kraju dvadesetog stoljeća pretvara u interesne regije i sfere dramatičnih eksperimenata i avantura inpersonalnog i dehumaniziranog čovjeka Zapada, zapadnih institucija, organizacija i država. Palestina, Irak, Liban, Afganistan, Kašmir, Turska, Indonezija, Čečenija, Dagestan, Sudan, Alžir, Saharska Demokratska Republika, Kuvajt, Bosna i Kosovo, samo su istaknuti primjeri tih pohoda i tih udara.

Mrahorović, unutar bošnjačko-muslimanske savremenosti u Bosni, selimovićevski rečeno, kao i tužilac, i sudija, i optuženi jednovremeno, ukazuje na zaborav autentične islamske misli, kao zaborav vjerske misli uopšte i upućuje na sve tragične posljedice tog zaborava. Zaborav Boga, čak i u teologiji – jer islam je od samoga Boga objavljena istina o Bogu kao takvom – Mrahorović, paradoksalno razotkriva upravo kroz ključne teološko-filozofske kategorije i pojmove kao svojevrsnu adornovsku “negativnu dijalektiku”, kao “malo lukavstvo uma” koje na taj način osvjetljava i zaobilazi raznolikosti modernih otuđenja vjere u formama nadja, tradicija, institucija, crkvi i religija. Obnova vjerske misli u svim segmentima njenog teološko-historijskog hoda kao povratak Objavi i ličnosti Muhammeda, a.s., i na tim osnovama obnova politike, kulture, ekonomije, morala, obnova države i prava, društva i porodice, vojne odbrane i zaštite, slobode govora, jezika i medija, ključni su pojmovi i izrazi ovoga djela. “Tezu da je islam uzmaknuo pred savremenom znanošću”, veli Mrahorović, “moguće je osporavati antitezom o identitetu religije i uma u islamu”. Na taj način Mrahorović izbija na put najboljih tradicija islamskog reformizma s početka ovog stoljeća (Afgani, Abduhu, Kevakibi, Ibn Badis) i svrstava se u red avangardnih bošnjačko-islamskih mislilaca (Čaušević, Đozo, Smajlović, Izetbegović).

Utoliko ova knjiga teoloških eseja, kako stoji i u podnaslovu, posjeduje sve osobine analitičko-kritičkog i istraživačkog rada, te kao takva, zahtijevajući svestrano obrazovanog čitaoca, predstavlja značajno i inspirativno vjersko-teološko djelo, ozbiljan doprinos kulturnoj povijesti Bošnjaka, islama i muslimana u Bosni.