RIJEČ O KNJIZI I NJEZINOME NASTANKU
Allahovi vjerovjesnici, od Adema do Muhammeda, a.s.
Želim, principijelno, priznati da ja nisam ovoj knjizi autor ‒ može se reći, tek, da sam je ja napisao. Biti autor nečega znači biti njegov tvorac, ili njegov izumitelj. Sve što je u knjizi o Božijim vjerovjesnicima davnašnje je, i pišući je, čvrsto sam se oslanjao na ono što je već napisano. Prema tome, ako u njoj bude nečega vrijednog, nisam ja taj kome primarno pripada zasluga. Moja je samo odgovornost u slučaju greške. Budući da sam kasnije rođen, naravno da sam se nastojao, koliko sam god to mogao, okoristiti onime što su napisali i raniji i kasniji autori u oblasti kazivanja o vjerovjesnicima, ali to ne znači da nisam svjestan svojih mogućnosti i da se ne trudim držati njihovih okvira. I neka se Allah smiluje čovjeku koji je svjestan svojih mogućnosti.
Priznajem, isto tako, da sam se, prije nego što sam napisao ijedno slovo u knjizi, dobro zamislio pred pitanjem: Kako se, zbog evidentne nedostatnosti ljudskoga znanja i neminovnosti greške, usuditi pisati o toj vrhunskoj čistoti na Zemlji? I to pitanje dugo me sprečavalo da počnem s pisanjem. Napokon, sinula mi je misao da su vjerovjesnici i poslani grešnicima poput nas, i kad bi stanovnici Zemlje bili u stanju jasno se i trajno sjećati zavjeta datoga Gospodaru u praiskonu, ne bi ni bilo potrebe za slanjem poslanika. Kad bi sva Zemlja bila na istini, poslanička misija ne bi ni imala smisla. Dakle, griješenje, kao takvo, upravo i jeste razlog zbog kojega Allah, svojom milošću, šalje poslanike. Shvativši to, prestao sam se kolebati i počeo pisati.
Ova knjiga prvi put se pojavila u jednom jednostavnijem izdanju za djecu. Objavljivana je prvo tokom šest mjeseci u časopisu za djecu Miki. Zatim je takva kakva jest sabrana i objavljena kao knjiga, na čijem sam kraju rekao: “Ako mi Allah podari života, imam veliku želju napisati kazivanja o vjerovjesnicima za odrasle.” I, eto, milošću Njegovom, želja mi se ispunila.
Dakle, ova knjiga plod je, prije svega, milosti Gospodara da usliša moju dovu, potom plod mojega čitanja o islamu i islamskoj duhovnosti koje sam započeo od petnaeste godine života. Uprkos tome što radim u novinarstvu na polju kritike i književnosti, moja oduvječna ljubav prema islamu učinila je da gledam na sve što sam napisao kao na oblak koji prolazi i samo što se nije rasplinuo. Ništa na Zemlji nije vječno. Vječnost pripada samo Allahu, i samo su Njegove riječi vječne. I te riječi čovjek mora prigrliti kako bi se spasio od prolaznosti i nadišao smrt, a to može ostvariti samo preko božanske ljubavi, koja je, kao i njezin Gospodar, živa zauvijek, vječna zauvijek, i ostaje zauvijek.
Ne postoji niko ko je volio Allaha, dž.š., kao što su ga voljeli Njegovi vjerovjesnici, jer ljubav proistječe iz znanja a vjerovjesnici su bili ljudi koji su najviše o Allahu znali. Slijedimo, onda, Allahove vjerovjesnike. Oni su veliki zaljubljenici i oni su poslanici milosti. Od potopa na Zemlji neće biti spašeno ništa osim Nuhove lađe. Ako drvena građa stare lađe i istruhne, sama lađa i dalje postoji i sposobna je oduprijeti se potopu. Ti ćeš, sigurno, naći tu lađu u riječima Allahovih vjerovjesnika onakvima kakve su navedene u Kur’anu.
• • •
Prije početka samoga pisanja postavio sam sebi pitanje: šta je novo što namjeravaš u knjizi ponuditi i kojeg ćeš se metoda prilikom pisanja držati?
Odgovor na ovo pitanje primorava nas da se kritički osvrnemo na ranije knjige o vjerovjesnicima uprkos velikom poštovanju prema njihovim autorima.
Ove knjige sadrže veliki broj važnih činjenica i svjedoče o velikom naučnome trudu, s tim da je, po logici stvari, svaka od njih pisana jezikom vremena u kojem je nastala, a čitanje nečega što je pisano u diskursu nekog drugoga vremena i u drugačijim sociološko-kulturološkim okolnostima ne garantira pravilno razumijevanje materije.
Drugo, ima knjiga o vjerovjesnicima u kojima se nazire neka vrsta neutralnoga odnosa, gdje se oni spominju kao dio historije koja je bila i prošla, a suština stvari jest da su vjerovjesnici naše vođe na Zemlji i da oni predstavljaju i našu sadašnjost i našu budućnost, a ne samo neku davnu prošlost, ako želimo spasenje.
U nekima od knjiga činjenice se navode paralelno s legendama tako da je istina u njima pomiješana s nečim što nema nikakve veze s istinom. Njihovi autori su poput ljudi koji izađu brati plodove noću, tako da ne mogu znati koji su od njih zreli a koji nisu, pa ih pomiješaju.
Ima knjiga koje previše posežu za podacima iz judeo-kršćanskih izvora, koji obiluju praznovjerjem, a ima i onih koje iznose prevelik broj razilaženja u gledanjima tako da nepotrebno opterećuju stranice tim razlikama, a kod čitaoca stvaraju dodatne nedoumice sprečavajući ga da pronikne u suštinsku pouku kazivanja.
Napokon, ima knjiga koje su pisane uz dosta znanja, ali bez dovoljno žara i topline, ili pak onih pisanih s velikim žarom, ali su lišene naučnoga utemeljenja.
Zbog svega toga, kazao sam sebi: “Ako si u stanju napisati o vjerovjesnicima knjigu razumljivim i lahkim jezikom ovoga vremena i uz to izbjeći u njoj greške, razilaženja i praznovjerja, kojima je pomućena čistota ranijih knjiga, onda ćeš doista ponuditi nešto novo.” I ovaj pogled, ova ideja, opredijelili su i izbor metode i pristupa u pisanju knjige.
Jedina knjiga u kojoj su kazivanja o vjerovjesnicima donesena u punini s kojom se nije moguće nadmetati, i s egzaktnošću podataka koju nije moguće osporiti jest Kur’an. I bez obzira na to koliko se njegovi sljedbenici mijenjali i odstupali od njegovih principa, Kur’an ostaje onakvim kakav jest, bez ikakve izmjene i bez ikakvoga odstupanja. Allah, dž.š., sačuvao ga je onakvim kakav je objavljen:
Mi smo, uistinu, Ti koji su objavili Kur’an, i Mi ćemo ga, sigurno, sačuvati. (El-Hidžr, 9.)
Dakle, ono što karakterizira moj pristup pisanju ove knjige jest pokušaj slijeđenja kur’anskoga metoda, što podrazumijeva, prije svega, da se prikazivanje predmetnih događanja mora temeljiti na najnaprednijim islamskim shvatanjima i najreferentnijim tefsirima. Shodno tome metodu, duh kur’anskih ajeta odlučujući je izvor podataka, a neporočnost vjerovjesnika neupitno polazište, dok su legende preuzete iz judeo-kršćanskih izvora nešto isključeno nakon što su podvrgnute propitivanju.
Tako sam se, u osnovi, oslonio na ono što o vjerovjesnicima donosi Kur’an. Međutim i to povlači za sobom stanovite teškoće jer Kur’an nije neko historijsko štivo, nego je on, prije svega, knjiga upute i poziva u istinsko vjerovanje. On kazivanja o vjerovjesnicima ne donosi poredana hronološkim redom i ne navodi sve detalje. Sklapanje, pak, cjelovite priče obraćanjem na judeo-kršćanske izvore i komentare može do neke mjere rasvijetliti pojedine situacije, ali ne rješava problem u njegovoj suštini. Zbog toga sam iz Starog i Novog zavjeta uzimao samo ono što se u svojoj biti ne kosi s Kur’anom.
Među teškoćama s kojima sam se suočio bile su i one mukle praznine na pojedinim mjestima u kazivanju. Ali to su praznine koje ipak ne brane mašti da se aktivira i popuni ih nekim mogućim bezazlenim detaljima. Ja sam te zamišljene situacije obično počinjao riječima: “Možda se tada dogodilo to i to, ili, možda je taj i taj rekao to i to.”
Pero se često i zaustavljalo na neko vrijeme dok sam pokušavao naći odgovor na neko nejasno pitanje u vezi s redoslijedom pojedinih događanja, a onda bih nastavljao plivati kroz bujicu svih tih problema naprežući um i pokušavajući se dokopati druge obale. Tu sam vidio da redoslijed događaja i nije problem, nego je problem njihov smisao i njihovo značenje. Vidio sam da su svi vjerovjesnici poslanici božanske ljubavi i milosti. I svaka vjera u Boga u svojoj najdubljoj biti jest, prije svega, ljubav i milost, i to ljubav kakvoj na Zemlji nema slične.
U bilo kojoj ljudskoj ljubavi postoji mogućnost da te druga strana iznevjeri, napusti ili izdajom povrijedi tvoja osjećanja, dok u sagama Božanske ljubavi ne postoji mogućnost prevare, napuštanja ili izdaje, izuzev s tvoje strane. Ti možeš izdati i možeš otići, ali On je uvijek tu i uvijek je spreman oprostiti, primiti pokajanje i pružiti uputu.
Vjerovjesnici, zapravo, dolaze da te vrate izvoru ljubavi u univerzumu i pouče te njezinome značenju, te da te usmjere onom Jedinome koji je dostojan ljubavi. Njihov život je borba koja se nijednog trenutka ne smiruje i u kojoj neštedimice žrtvuju i svoje vrijeme, i svoje živce, i svoju krv ‒ samo neka misija uspije. I to je ono što sam želio jasno naznačiti u ovoj knjizi, jednako kao što sam želio istaknuti da su svi vjerovjesnici jedne vjere bili i jednoj vjeri pozivali.
Želio sam, isto tako, da moje kazivanje bude jasno i pitko, kako knjiga nijednome čitaocu ne bi bila teška i zamorna, a da bih to postigao neke sam misli morao ponavljati i na neka se kazivanja isponova vraćati. I u situacijama kada bi književno-umjetnički obziri, koji podrazumijevaju konciznost i izbjegavanje ponavljanja, bili suprotstavljeni principu lahkoće i tačnosti priopćenja, držao sam se ovoga drugog, jer ova knjiga ipak nije tipično literarno-umjetničko djelo, nego neka vrsta studije. Razlog što nisam u potpunosti zadovoljan svojim metodološkim rješenjem vjerovatno je to što sam želio da ona bude istovremeno i studija i književno-umjetničko djelo.
Priznajem da su se moja osjećanja vezana za ovu knjigu mijenjala. Prije njezinoga pisanja prožimao me neki sladak strah te duboka i neupitna ljubav, za vrijeme pisanja doživljavao sam vrhunska zadovoljstva i najslađe trenutke života, a kad sam je završio, predao štampariji i iščitao jednom njezine stranice, ispunila me nekakva tuga. Učinilo mi se da sam pisanjem o vjerovjesnicima nekako umanjio, takoreći, izgulio iz sebe dio ljubavi prema njima. Moje osjećanje prema njima kao da je bilo tajna koja se izgubila kad sam je pisanjem otkrio. Eto, tajna je iščezla a ja nisam iskazao sve što je u meni.
Da. Ova knjiga bila je kudikamo ljepša dok je bila u meni.
Ne znam, iskreno, da li će mi se Allah, dž.š., zahvaljujući ovoj knjizi dodatno smilovati, ili ću, ne daj Bože, izazvati njome Njegov gnjev. Molim Ga, usrdno, da i moje motive i moj trud primi kao iskrene, te da i mene i one koji je pročitaju primakne s njome Svojim rajskim baščama.